A hug is the best kind of Magic
Loše stvari će se uvek dešavati i to je jedan nezaustavljivi voz, treba znati šta nam je činiti kada se on kratko zaustavi na stanici.
🔆
Letnje sunce odnesi moje brige
Letnje sunce kao dijamant u vodi
Kao kiša, munja i grom
Olakšaj sve, u mene duboko prodri
Letnje sunce odnesi moje misli
Pobeći ću zauvek od noćne more,neka mi se misli od tvojih zraka odmore.
❔
Life is just a collection of memories
Vrednost, Ljubav i Mir
Postoji samo jedna stvar koja je teža od postavljanja granica, a to je ono što posle toga dolazi.
Ta granica, odluka, izdržati.
Ovaj talas bola, nelagodnost, koja može biti toliko jaka da brzo zažalimo sto smo se sami sebi požalili.
Iscrpljuje.
Nismo navikli na ovo.
Naše granice otvaraju toliko prostora za emocije koje ne poznajemo i nikada ih nismo dozvolili.
Ugrožavamo vezu i izazivamo strah od gubitka.
Moramo ostati tu gde jesmo čak i kada osetimo mučninu, izgubimo dah, dobijemo glavobolju.
To je samo stresno, znam.
Ali nema načina da se zaobiđe ovaj bol. Ako se odreknemo granica, promašimo istinu i ono sto jesmo.
Naša istina je naša vrednost i ne prihvata nepoštovanje, tačno oseća kada se ljubav više ne služi.
I koliko god osnažujuća ova spoznaja, koliko god moćna, osećanja posle su isto toliko deo toga.
Bes, razočarenje zbog ponašanja, žaljenje zbog sopstvenih postupaka i zatim usamljenost koja sledi.
Ali ako bolje pogledamo, ovaj bol krije priliku ali i nadu da se zatvore rane onoga sa druge strane
Dakle; prestanimo, prihvatimo kratkoročno rešenje za dugoročni mir.
Počnimo da gledamo svoj bol kao važan deo našeg boljitka.
Uostalom, svaka granica je odluka doneta iz čiste ljubavi.
〰️
Za strpljenje je potrebna nada.
Jedino onome
koji se nada
strpljiv da bude
lako pada.
💭
- Možda je sada ovo vreme savršena prilika za prepoznati, šta je ono što stvarno vredi i dobro promisliti, kako nakon svega dalje ići?
- Ko je važan za mene, kome to pokazujem dosta retko?
- Šta je ono što me srećnom čini, mir mi poklanja?
- Kako želim da živim, kada ponovo dobijem šansu za to?
▫️
Auto je parkiran, torbe uveliko spakovane, i ko se ne bi još jednom osvrnuo da pogleda sjaj na kućnom prilazu, tom kojeg još uvek svojim nazivam. Sve je nekako ostalo nedorečeno i znam da nisam ja jedina koja je ostala da se sa svim suoči. Trenutak taj ostane urezan; taj kada smo svi zajedno i zatim odjednom više nismo.
❔
Sa godinama je prtljag na mojim ledjima samo postajao teži, toliko teži da jedva mogu glavu da podignem, da pogledam, šta je to sve uopšte što za sobom vučem.